U gradu Fukuoki u rad je puštena osmotska elektrana, druga, ali najveća takve vrste na svetu
Ona se isključivo oslanja na mešanje slane i slatke vode, zbog čega ne zavisi od vetra, sunca ili drugih vremenskih uslova.
Japanska elektrana će godišnje proizvoditi oko 880.000 kilovat-sati električne energije, što je dovoljno za snabdevanje postrojenja za desalinizaciju koje gradu i okolini pruža pijaću vodu. Prema rečima dr Alija Altaeja, stručnjaka za alternativne izvore vode sa Tehnološkog univerziteta u Sidneju (UTS), ova količina energije dovoljna je za približno 220 japanskih domaćinstava.
Iako je reč o tehnologiji koja se još razvija i primenjuje u relativno malom obimu, njena najveća prednost u odnosu na druge obnovljive izvore je što je dostupna neprekidno. Sistem se oslanja isključivo na mešanje slatke i slane vode, pa protok energije može da teče danju i noću, osiguravajući stabilan izvor električne energije.
Šta je osmotska energija?
Osmotska energija temelji se na prirodnom procesu osmoze, kretanju vode kroz polupropusnu membranu iz rastvora niže koncentracije u onaj s većom koncentracijom, u pokušaju da se uspostavi ravnoteža.
Osmotske elektrane koriste isti princip: s obe strane posebne membrane postavlja se slatka i morska voda, pri čemu se morska voda blago stavlja pod pritisak. Kako voda prelazi na slaniju stranu, povećava se volumen rastvora pod pritiskom, a taj se proces zatim koristi za proizvodnju energije.
U postrojenju u Fukuoki, s jedne strane membrane nalazi se slatka voda, odnosno prečišćena otpadna voda, a s druge morska voda. Kada na strani s morskom vodom poraste pritisak, deo vode usmerava se kroz turbinu povezanu s generatorom, čime se proizvodi električna energija.
Globalni razvoj tehnologije
Prvo postrojenje ove vrste izgrađeno je 2023. godine u Mariageru u Danskoj, od strane firme "SaltPower", navela je profesorka Sandra Kentiš sa Univerziteta u Melburnu. Japanska elektrana je veća od danske, ali imaju gotovo jednak kapacitet rada.
Pilot-projekti su održani i u Norveškoj i Južnoj Koreji, a Tehnološki univerzitet u Sidneju (UTS) ima svoj prototip. Ipak, i pored jednostavne ideje, povećati ovu tehnologiju na industrijski nivo izuzetno je teško. Sandra Kentiš objašnjava da se mnogo energije gubi u procesu pumpanja vode u elektranu i pri njenom prolasku kroz membrane, zbog čega je neto energija koja se dobija mala.
Međutim, napredak u tehnologiji membrana i pumpi smanjuje ove probleme. Kentiš dodaje da japansko postrojenje koristi koncentrisanu morsku vodu, što povećava razliku u koncentraciji soli i time količinu dostupne energije.
Kentiš i Altaej se slažu da japanska elektrana označava uzbudljiv trenutak za razvoj osmotske energije, jer dodatno dokazuje da se tehnologija može koristiti za veliku proizvodnju energije.
Ostavi komentar