Solarni paneli danas su simbol održive budućnosti, ali put do njihove masovne dostupnosti bio je dug i složen
Od 1970-ih do danas, cena fotonaponskih modula pala je za više od 99 odsto, što je omogućilo globalnu primenu solarne energije. Novo istraživanje MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) pokazuje da taj pad cena nije rezultat jedne ključne tehnologije, već čitave mreže raznovrsnih inovacija koje su se isprepletale kroz decenije, često van same solarne industrije.
Profesor Džesika Trancik i njen tim analizirali su 81 inovaciju koja je od sedamdesetih godina smanjila troškove solarnih sistema. U tom procesu, otkrili su da važni doprinosi nisu dolazili samo iz laboratorija specijalizovanih za obnovljive izvore energije, već i iz oblasti poput poluprovodničke industrije, metalurgije, staklarstva, pa čak i softverskog inženjeringa. Na primer, tehnike sečenja žice razvijene tokom osamdesetih godina smanjile su gubitke silicijuma i značajno snizile troškove proizvodnje.
Jedna od najvećih promena dogodila se u delu koji se naziva „balance-of-system” komponente, a to je sve ono što nije sam panel – nosači, pretvarači i procesi instalacije. Dok su moduli profitirali od masovne proizvodnje, ovi troškovi su se često smanjivali zahvaljujući digitalizaciji i pametnijoj regulativi. Automatizovani softver za izdavanje dozvola, brži postupci odobravanja i standardizovani građevinski procesi pokazali su se jednako važnim kao i poboljšanja u samom silicijumu.
Istraživanje naglašava koliko su različite industrije bile povezane u ovom procesu. Tehnološki napredak u bušenju nafte ili proizvodnji čelika kasnije je pronašao primenu u izradi solarnih sistema. To otvara ključnu pouku za budućnost: energetske kompanije i kreatori politika trebalo bi da gledaju šire, van granica jednog sektora, kako bi pronašli sledeći talas inovacija.
Posebno je zanimljivo da su se mnoge inovacije koje smanjuju troškove pojavile na lokalnom nivou. Gradovi, udruženja i državne agencije razvijali su digitalne alate i standarde koji ubrzavaju implementaciju. Takvi „meki” faktori, iako manje spektakularni od novih materijala, biće sve važniji u sledećoj fazi razvoja.
MIT-ova studija poručuje da je ono što se dogodilo sa solarnim panelima zapravo tek početak. Računarska snaga, veštačka inteligencija i robotika mogli bi uskoro dodatno da ubrzaju pad troškova i povećaju kvalitet, ne samo u solarnom sektoru, već i u baterijama, vetroelektranama ili sistemima za skladištenje energije.
Ostavi komentar