Srbija ima odlične uslove za proizvodnju lekovitog bilja koje se izvozi u Nemačku i Francusku, ali skupa i teško dostupna radna snaga koči širenje proizvodnje.
Malo je proizvođača koji gaje beli slez, iako je reč o biljci koja ima široku primenu u farmaceutskoj i hemijskoj industriji. Srbija, a posebno Vojvodina, ima dobre klimatske uslove i zemljište - ritove, vlažne livade i rečna ostrva - pogodne za uzgoj ovog lekovitog bilja.
Beli slez spada u visokoprofitabilne kulture koje na malim površinama mogu doneti znatno veću zaradu od tradicionalnih žitarica. Međutim, njegova proizvodnja zahteva mnogo ručnog rada. Kilogram belog sleza isečenog na kockice trenutno košta između 15 i 16 evra, dok se prosečan prinos ove godine procenjuje na 500 do 600 kilograma po jutru.
Proizvođači se sada pripremaju za vađenje korena, najvažnijeg dela ove lekovite biljke. Beli slez se seje krajem marta ili početkom aprila, kako bi seme iskoristilo prolećne kiše. Ipak, ove sezone proizvođači su, prvi put posle niza godina, morali dodatno da navodnjavaju useve.
- Beli slez se vadi traktorskim plugom kako se koren ne bi oštetio. Nakon vađenja, sezonski radnici ga skupljaju, peru, ljušte i seku na štapiće debljine olovke, a zatim i na sitne kockice - kazao je za „Dnevnik“ dugogodišnji proizvođač belog sleza Dragan Gajin iz Novog Kneževca, kome je uzgoj lekovitog bilja dodatni posao.
On proizvodi i seme koje koristi za setvu, a angažuje sezonske radnike iz komšiluka koji koren pripremaju za prodaju - od sečenja na štapiće do sitnih kockica.
Kako navodi Gajin, na tržištu Evropske unije trenutno ima jeftinog belog sleza iz Ukrajine, koji je, prema njegovim rečima, slabijeg kvaliteta od domaćeg. Ipak, veletrgovci često biraju jeftiniju robu, zbog čega se i domaći beli slez prodaje po nižoj ceni, od 15 do 16 evra po kilogramu.
- Rod će ove sezone biti prosečan, do oko 600 kilograma po jutru - naveo je Gajin.
Male parcele
Beli slez se u Srbiji uglavnom gaji na malim parcelama, od 10 do 50 ari. To je jedan od razloga zbog kojih ne postoji zvanična statistika o ukupnim površinama pod ovom kulturom. Procene su da beli slez zauzima od nekoliko desetina do najviše stotinak hektara.
Glavna prepreka širenju proizvodnje jeste skupa i teško dostupna radna snaga. Kada se beli slez gaji na većim površinama, dnevnice sezonskih radnika predstavljaju najveći trošak i mogu činiti čak 60 do 70 odsto ukupnih troškova proizvodnje.
Gajin navodi i da svake godine mora da prijavi proizvodnju Zavodu za zaštitu prirode Vojvodine. Pred vađenje korena, krajem septembra ili početkom oktobra, predstavnici te ustanove dolaze na njive i procenjuju očekivanu količinu. Lekovito bilje može da se prodaje tek nakon dobijanja potvrde o količini.
Beli slez otkupljuju registrovane firme koje se bave prometom lekovitog bilja, a značajan deo proizvodnje završava na tržištu Evropske unije. Među najvećim kupcima domaćeg belog sleza su Nemačka i Francuska, gde se koristi u farmaceutskoj i hemijskoj industriji.
Ostavi komentar