Putarina od Beograda do Niša ubuduće će koštati čak 876 dinara, odnosno oko 7,8 evra, ukoliko Ministarstvo saobraćaja prihvati predlog Puteva Srbije.
Tako će korišćenje srpskog auto puta u dužini 250 kilometara koštati tek nešto manje nego nedelju dana neograničene vožnje na svim autoputevima u Mađarskoj. Naime vinjeta za nedelju dana u Mađarskoj staje 2.975 forinti, odnosno tek nešto iznad 10 evra.
Iako je sistem vinjeta koji imaju Mađarska, Bugarska, Austrija, Češka, Slovenija…. neuporediv sa klasičnim sistemom putarine koji važi kod nas ono što je uporedivo i što “žulja” svakog korisnika srpskih puteva je odnos cene i kvaliteta, a činjenica u Srbiji je sledeća - plaćamo skupo za loše puteve.
Većina vozača koja koristi naše puteve složiće se sa tim da nam putevi izgledaju kao da je vojna avijacija vežbala na njima. Premalo puteva punog profila, previše rupa, previše krpljenja i previše proizvoljne naplate. Na primer, putarina od Beograda do Novog Sada košta 240 dinara bez obzira da li se vozač uključio kod Rume ili koristi put celom dužinom tog dela autoputa.
To što su putevi neodržavani, Putevi Srbije pravdaju niskom cenom putarine koja se nije menjala od 2008. godine, kao i time što su prihodi te kompanije apsolutno
nedovoljni da bi se postojeća putna infrastruktura adekvatno održavala.
Naime, kada se od prihoda od naplate putarine koji je iznosio 14,6 milijardi dinara odbiju svi troškovi za kredite, kamate, plate zaposlenih – za održavanje putne mreže ostane samo 9 milijardi dinara, što nije dovoljno ni za sređivanje rupa koje su nastale tokom godine.
U Putevima Srbije, tvrde da je za održavanje 17.000 kilometara puteva prvog i drugog reda potrebno 300 miliona evra. Da ironija bude veća, ni samo preduzeće Putevi Srbije ne održava puteve, već za to angažuje “podizvođače” kojima trenutno duguje 1,7 milijardi dinara.
Takođe, u februaru prošle godine država je opštinama u nadležnost prebacila održavanje puteva u ukupnoj dužini od 6.082 kilometra. S obzirom, da je ceo posao odrađen navodno “bez konsulatacija” sa opštinama, većina njih posao nije uradila pravdajući se nedostatkom finansijskih sredstava.
Sama ta priča možda najbolje ilustruje zbog čega su srpski putevi u tako lošem stanju – iz razloga što nije jasno ni ko gradi, ni ko održava puteve, ali je jasno da sve to plaćamo mi – građani.
Kada se na kraju podvuče crta, postaje jasno da je za realno izračunavanje cene putarine potrebno zagaziti u analizu javnih finansija – treba videti koliko je novca od putarina stvarno otišlo na njihovo održavanje, a koliko za druge namene, koliko zaista košta samo održavanje i koliko se novca gubi anažovanjem podizvođača, treba videti i kako su potrošeni uzeti krediti za izgradnju puteva, a kako je potrošen novac iz bužeta.
Na kraju, naravno, i koliko su nas koštale sve afere “drumske mafije” – odnosno “krađa” preduzeća koja su bila angažovana da grade i da održavaju puteve, pa i tog preduzeća koje putarine naplaćuje.
Ostavi komentar