Vest da je Danska produžila granicu za odlazak u starosnu penziju na 70 godina izazvala je veliku pažnju u našoj javnosti, jer su mnogi u tome videli i našu budućnost
Doduše, za sada to deluje kao daleka budućnost, pošto za Dance stupa na snagu tek 2040. godine. Do 2035. godine starosna granica za odlazak Danaca u penziju je 69 godina.
Sa ovom promenom Danska je postala zemlja sa najvišom granicom za odlazak u penziju u Evropi, mada su i Italijani blizu. U Italiji je graica 67 godina, ali za one kojima je penzijsko osiguranje započelo posle 1. januara 1996. godine starosna granica za odlazak u penziju je čak 71 godina i tri meseca, prema podacima baze Missoc, ali uz ispunjavanje odgovarajućih uslova i oni će moći da se penzionišu sa 67 godina.
U Srbiji je granica za odlazak u penziju za muškarce 65 godina, a za đene je ove godine 63 godine i 10 meseci. Međutim, kao i u većini evropskih zemalja u toku je proces izjednačavanja granice za penziju žena i muškaraca, pa će u Srbiji 2032. godine granica za žene biti podignuta na 65 godina.
Postoji mogućnost da radnici odu u penziju i pre ispunjenja starosnog uslova, a to je najmanje 45 godina penzijskog osiguranja, kada nema starosne granice i to važi i za muškarce i za žene.
Uslovi za prevremenu starosnu penziju su napunjenih 60 godina i 40 godina staža penzijskog osiguranja.
U Evropi je mahom situacija slična kao u Srbiji. U nekim zemljama kao što je Francuska su granice manje, pa je granica trenutno 62 godine, s tim da se postepeno granica povećava do 64 godine.
S druge strane, starosna granica u Nemačkoj biće povećavana svake godine za po jedan mesec do 67 godina do 2031. godine.
U Rumuniji, kao i u Srbiji u starosnu penziju muškarci idu sa 65 godina, a žene idu ka granici od 63 godine do 2030. godine.
S druge strane u Holandiji je granica 67 godina, kao i u Norveškoj ili Grčkoj za one koji nemaju 40 godina staža, u suprotnom mogu da idu u penziju sa 62 godine.
Gordana Matković, programska direktorka Centra za socijalnu politiku i profesorka FEFA-e objašnjava da Danska ima sistem po kom se 15 godina unapred određuje starosna granica za odlazak u penziju i daona zavisi od očekivanog trajanja životnog veka.
„Treba imati u vidu da je 2040. godina daleko, ali nije iznenađenje podizanje granice zbog njihovog specifičnog sistema.“, kaže ona.
Da li će se ovaj trend preneti i na druge evropske zemlje, pa i na Srbiju Matković smatra da zavisi od ponude poslova koje bi mogli da obavljaju stariji.
„Pitanje je da li ima dovoljno poslova koji ne zahtevaju fizički napor, da li ima poslova koji mogu da se rade od kuće i kakvi su uslovi za fleksibilno radno vreme. U tim bogatim zemljama motiv za podizanje granice nije samo opterećenje za penzijske fondove već i manjak radne snage. Oni koriste sve potencijale koji su im na raspolaganju“, napominje Matković.
Što se tiče Srbije, ona ocenjuje da se treba ipak zapitati da li smo mi društvo koje ima znanje i finansijske kapacitete da privuče ljude da kasnije idu u penziju.
„Bilo bi poželjno da se češće rade ozbiljne analize koje bi uzele u obzir očekivano trajanje života, ponuda poslova za starije, ali važno je utvrditi i koliko zdravih godina života imamo pred sobom posle 65. godine. Naši stariji nisu zdravi kao Danci. Naravno, pitanje je i kakav je zdravstveni sistem“, ističe sagovornica Danasa.
Ona dodaje da je to teška politička tema, ali je takva i u drugim zemlajma, zbog čega bi i trebalo odluke donositi na osnovu podataka i analiza.
U Srbiji prema nekim procenama, mada nepouzdanim, nakon odlaska u penziju nastavlja da radi između 50.000 i 100.000 ljudi.
Oni koji nastave da rade „na belo“ nastavljaju i da uplaćuju doprinose za penzijskoosiguranje, a po okončanju angažovanja mogu da traže preračun penzije. Matković ističe da se u nekim situacijama poslodavcima isplati da zaposle penzionere jer im se ne uplaćuju doprinosi za zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti.
U drugim slučajevima za neke poslove treba dosta vremena da se obuče mladi, pa se angažuju stariji iskusni radnici.
Ostavi komentar