BEOGRAD, 9. marta (Tanjug) - Ulaganje Srbije i zemalja okruženja u energetska postrojenja na ugalj je skupo i neodrživo rešenje koje će gurati te zemlje dalje od članstva u Evropskoj uniji, saopštio je danas Centar za ekologiju i održivi razvoj (CEKOR). Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija, Moldavija, Crna Gora, Ukrajina se pripremaju za naredni ciklus svojih energetskih ulaganja i suočavaju se sa prostim izborom - ili
BEOGRAD, 9. marta (Tanjug) - Ulaganje Srbije i zemalja okruženja u energetska postrojenja na ugalj je skupo i neodrživo rešenje koje će gurati te zemlje dalje od članstva u Evropskoj uniji, saopštio je danas Centar za ekologiju i održivi razvoj (CEKOR).
Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija, Moldavija, Crna Gora, Ukrajina se pripremaju za naredni ciklus svojih energetskih ulaganja i suočavaju se sa prostim izborom - ili će sebe zaključati u zastarela kontroverzna fosilna goriva, ili će stati u istu liniju bezbedne, čiste i jeftinije energetike koju i EU sada izgradjuje, navodi se u saopštenju.
To je, prema CEKOR-u, prilika da se kreira inkluzivan, održiv i efikasan jeftin put razvoja za milione Evropljana, i ukoliko se ne iskoristi ovaj momenat to će dovesti do skupih investicija zarobljenih u neodrživa rešenja, unazadiće razvoj budućih generacija i gurati ove zemlje dalje od članstva u EU.
U Srbiji i nekoliko zemalja članica Energetske zajednice se u 2012. godini iz uglja proizvodilo 71,6 odsto struje, preostalih 26,9 odsto potiče iz hidroelektrana i manje od dva odsto od gasa i nafte.
Procenjuje se da su samo eksterni zdravstveni i socijalni troškovi zbog zagadjenja u 2014. godini iznosili 3,5 milijardi evra.
Srbija planira da ide i dalje u korišćenju uglja, sa 2,85 gigavat-časova (GW) kapaciteta kojima će se u budućnosti biti dodata nova: Kolubara B sa dva bloka po 375 megavata (MW), Kostolac B3 od 350 MW, Nikola Tesla B3 i B4 sa 700 MW, Kovin sa dva bloka po 350 MW i Štavalj od 350 MW.
Ukupni troškovi izgradnje procenjuje se na 6,7 milijardi evra.
CEKOR navodi da će bez odgovarajućih i jasnih smernica, stvarni troškovi ovih investicija, uključujući i troškove po životnu sredinu i klimatske promene, imati itekako značajan uticaj na dugoročni razvoj Srbije.
Tokom trajanja tih ulaganja, od oko 40 godina, može se očekivati da će ili Energetska zajednica uvesti plaćanje ugljenika putem šeme za trgovinu emisijama, ili alternativni cenovni signal ugljenika, ili će se Srbija pridružiti EU i na taj način biti deo šeme za trgovinu emisijama.
U svakom slučaju emisija CO2 će morati da se plaća, a dominacija lignita u proizvodnji struje će sa sobom nositi značajan trošak.
Procenjen trošak CO2 samo iz novoplaniranih jedinica će biti izmedju 69 i 419 miliona evra godišnje, jer je cena ugljenika od pet do 30 evra po toni, a nova se očekuje u 2025. godini.
Srbija, kako se ističe, ima relativno visok procenat proizvodnje struje iz obnovljivih izvora od 17,8 odsto u finalnoj neposrednoj potrošnji, koji je posledica upotrebe hidroenergije za proizvodnju električne energije.
Prema Energetskoj zajednici Srbija ima obavezujući cilj da do 2020 godine dostigne udeo od 27 odsto obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije, a novi planovi se uglavnom oslanjaju na hidrocentrale: HE Velika Morava (150 MW), HE Ibar (103 MW), HE Gornja Drina (250 MW), HE Srednja Drina (320 MW), reverzibilna hidroelektrana Bistrica (680 MW) i reverzibilna HE DJerdap 3 (600 MW).
Dalje investicije bi mogle otključati potencijal obnovljivih izvora od 4,3 miliona tona ekvivalentne nafte (Mtoe), iz biomase (2,7 Mtoe), solarne (0,6 Mtoe), hidro (0,6 Mtoe), geotermalne (0,2 Mtoe) i energije vetra (0,2 Mtoe).
Ipak, uzimajući u obzir obavezu da će se plaćati nadoknada za ugljenik za nove kapacitete na ugalj i gas, procenjuje se da bi bilo 25 odsto jeftinije izgraditi nove kapacitete na vetar nego nove kapacitete na fosilna goriva, pod uslovom da se mogu naći odgovarajuće lokacije.
Izgledni troškovi izgradnje novih postrojenja na fosilna goriva kada se saberu sa troškovima ugljenika za prvih deset godina rada (2020-2030, sa očekivanom prosečnom cenom ugljenika od 30 evra po toni) iznose više od 10 milijardi evra, dok bi ekvivalenta snaga vetra, čak uzimajući u obzir i da će biti potrebno instalirati više kapaciteta da bi se dobila ista količina energije, koštala 7,5 milijardi evra.
CEKOR navodi i da se za Srbiju procenjuje da gubi oko 215 miliona evra godišnje zbog gubitaka u prenosu električne energije i distribuciji, zbog čega će rešavanje neefikasnosti elektro sistema olakšati teret koji sada nose domaćinstva i smanjiti energetsko siromaštvo.
Samo ta ušteda od oko 215 miliona evra godišnje kroz smanjenje gubitaka struje bi mogla pomoći razvoju investicija u kapacitete vetra i solarne energije.
Moguća je i diversifikacija ulaganja u obnovljive izvore energije, ne samo u hidroelektrane, pa je na vlastima da traže ravnotežu izmedju energije vetra, sunca, održive biomase, geotermalne i drugih obnovljivih energija.
Srbija će se, kada se priključi EU, morati i da plaća trgovinu emisijama za CO2 i investitori to treba da znaju da se pripreme, a pred nama je i sprovodjenje Direktive o industrijskim emisijama koju treba da počnemo da poštujemo za stara postrojenja od 2027.godine.
Ostavi komentar