Sardinija, jedno od najlepših evropskih ostrva, suočava se sa velikim problemom: nestankom lokalnog stanovništva. Dok turista ima na pretek, broj stalnih žitelja sve više opada
Prema podacima koje prenosi Politico, populacija ostrva je u poslednjih trideset godina pala sa 1,64 miliona na 1,57 miliona, a polovina stanovnika danas živi u dva najveća grada. Zbog toga manja mesta i sela polako odumiru.
Najniži natalitet u Italiji
Glavni razlog je demografski pad. Sa prosekom od svega 0,91 deteta po ženi, Sardinija ima najnižu stopu nataliteta u Italiji, zemlji koja je i sama među najnižima u Evropskoj uniji. Za stabilnu populaciju, podsećanja radi, potrebno je najmanje 2,1 dete po ženi.
Visoka nezaposlenost i potraga za boljim prilikama dodatno prazne sela od mladih.
– Poslednje dete ovde je rođeno pre 10 godina – kaže Marija Ana Kamedda, načelnica sela Baradili, najmanjeg na Sardiniji, sa svega 76 stanovnika.
Mesto je toliko malo da se može preći za nekoliko minuta, ali je uredno i negovano. U Baradiliju je osnovna škola zatvorena pre više od 30 godina, a današnja deca iz više sela pohađaju nastavu putujući svakog jutra besplatnim autobusom. Najbliža srednja škola i bolnica udaljene su više od 30 kilometara.
Državna i lokalna pomoć za nove stanovnike
Da bi sprečile nestanak sela, lokalne vlasti nude snažne podsticaje novim stanovnicima. Par koji se preseli u sardinijsko selo sa manje od 3.000 stanovnika može dobiti:
- Do 15.000 evra za kupovinu ili obnovu kuće.
- Do 20.000 evra za pokretanje posla.
- Mesečnu podršku od 600 evra za prvo dete i 400 evra za svako sledeće do pete godine života.
Tu su i lokalne inicijative, poput one u Ollolaiu, koji nudi kuće za samo 1 evro. Ipak, stranci i dalje u velikoj meri zaobilaze ostrvo – čine svega 3,3% stanovništva, dok je italijanski prosek 8,9%. Država je prepoznala problem, pa je vlada Đorđe Meloni najavila uvoz 500.000 stranih radnika u naredne tri godine.
Povratnici i novi život
Iako mladi Sardinci odlaze, pojedini stranci biraju suprotan put. Španski fotograf Ivo Rovira je, na primer, slučajno otkrio selo Armungija (manje od 400 stanovnika).
– Parkirao sam auto, otišao u šetnju i video kuću sa natpisom ‘Na prodaju’. Deset dana kasnije uplatio sam depozit – rekao je Rovira.
On se sa suprugom Anom Ponce trajno preselio, obnovio kuću i otvorio restoran, poručujući:
- Ne osećamo se kao digitalni nomadi, mi smo pravi Armungijci.
Sličnu priču ima i Marčelo Kontu, koji se nakon života u Torinu, Barseloni i Australiji vratio u selo Bidoni (120 stanovnika), gde proizvodi veganske sireve.
– Izolovanost i nedostatak usluga su stalni izazov, ali mala sela nude ono što su gradovi izgubili - vreme, ljudsku meru i iskrenu povezanost s prirodom – priznaje on.
Istina o kućama za 1 evro
Selo Ollolai je postalo poznato po projektu kuća za 1 evro, pokrenutom 2016. godine. Načelnik Frančesko Kolumbu kaže da se javilo oko 100.000 ljudi, ali je samo nekolicina stranaca zaista dobila kuću. Selo je i dalje u padu.
Profesorka urbanizma Ana Marija Kolaviti sa Univerziteta u Kaljariju smatra da takvi projekti nisu dovoljni, jer njena studija pokazuje da novi vlasnici često odustaju zbog visokih troškova obnove.
Ipak, Kolumbu ne gubi nadu:
- Ollolai neće umreti. Sela u unutrašnjosti Sardinije preživela su i kugu u 17. veku i opet se oporavila. Imamo bolji kvalitet života i na sat vremena smo od najlepših plaža sveta. Lepa mesta nikada ne umiru.
Ostavi komentar