Umesto da decenijama čekaju da vrt dobije raskošan izgled, najbogatiji vlasnici nekretnina dopremaju odrasla stabla teška desetine tona i postavljaju ih kranovima.
Za većinu ljudi drvo je nešto što se posadi i čeka da poraste. Za američke milijardere, međutim, čekanje očigledno više nije opcija. Umesto da decenijama posmatraju kako mladi hrast postaje veličanstveno stablo, najbogatiji vlasnici nekretnina kupuju već formirane primerke, teške desetine tona, i dopremaju ih do svojih rezidencija ogromnim kranovima, piše Luxlife.
Cena? Od nekoliko desetina hiljada do čak pola miliona dolara za jedno drvo.
Trend je posebno izražen u najskupljim delovima SAD, od Hamptonsa i Palm Biča do Silicijumske doline i Njuporta. Ogromni hrastovi, palme, magnolije, pa čak i afrički baobabi postaju deo privatnih imanja na kojima više nije dovoljno imati impresivnu kuću, bazen ili pogled na okean. I vrt mora da izgleda kao da je tu oduvek.
Vrt bez decenija čekanja
Jedan od upečatljivih primera dolazi iz Palm Biča, gde je studio Fernando Wong Outdoor Living Design za jednog klijenta zasadio dva velika banjana. Cena jednog stabla iznosila je 250.000 dolara.
Na jugu Floride tražene su i velike kanarske datule. Odrasli primerci mogu da koštaju oko 50.000 dolara, a često se kupuju u paru kako bi ostavili još snažniji utisak.
Posebno mesto u ovoj kategoriji zauzima baobab. Za jednog klijenta dizajneri su nabavili odraslo afričko stablo za čak 500.000 dolara. U ovom svetu cena ne zavisi samo od veličine. Važni su starost, oblik krošnje, karakter debla i mogućnost da drvo odmah promeni izgled čitavog imanja.
U Njuportu, na Rod Ajlendu, pejzažno uređenje postaje jednako važan deo luksuznih rezidencija kao i sama arhitektura. Među poznatim vlasnicima nekretnina u ovom gradu su Lari Elison, osnivač kompanije Oracle, i Stiven Švarcman, osnivač kompanije Blackstone.
Elison je nekadašnje imanje porodice Astor, Bičvud (Beechwood), obogatio zrelim drvećem i velikim kamenjem, stvarajući utisak istorijskog poseda koji je prirodno oblikovan tokom dugog niza godina.
Švarcman je, nakon kupovine francuske neoklasične rezidencije Miramar za 27 miliona dolara, takođe uložio u pejzaž. Umesto klasične ograde, oko imanja je postavljen zeleni zid od više od 100 američkih zelenika, od kojih je svaka bila visoka oko 5,5 metara.
Ako jedan takav primerak košta više od 10.000 dolara, vrednost čitave žive ograde može da premaši milion dolara.
Stari luksuz u novom ruhu
Iako deluje kao još jedan ekstreman primer raskošnog života milijardera, ideja da se pejzaž oblikuje preskakanjem prirodnog vremena stara je vekovima.
Britanski pejzažni arhitekta Lanselot „Kepebiliti“ Braun još u 18. veku presađivao je velika stabla na aristokratskim imanjima. Njegovi klijenti nisu želeli da decenijama čekaju da mladi hrastovi narastu dovoljno da pejzažu daju željeni izgled.
Početkom 20. veka sličnom logikom vodili su se i američki industrijski magnati. List „Njujork tajms“ pisao je 1901. godine o Endruu Karnegiju, koji je organizovao presađivanje čak 30 velikih stabala na njujorškoj Petoj aveniji.
Danas savremena mehanizacija omogućava još ambicioznije poduhvate. Stablo se pažljivo vadi iz zemlje, priprema za transport, prevozi do odredišta i podiže kranom, a zatim postavlja na unapred pripremljeno mesto.
Iza tog procesa krije se složena logistička operacija, jer je potrebno sačuvati koren i omogućiti drvetu da se prilagodi novom okruženju. Ipak, krajnji rezultat je ono što kupci žele – raskošan vrt koji izgleda kao da je decenijama rastao zajedno sa imanjem.
Za najbogatije Amerikance, odraslo drveće tako postaje novi statusni simbol. Kao što kupuju jahte spremne za plovidbu ili umetnička dela koja odmah postaju centralni deo kolekcije, sada mogu da kupe i pejzaž čiji izgled ne zahteva godine čekanja. U svetu u kojem se luksuz sve češće meri vremenom, mogućnost da se preskoče decenije čekanja postaje privilegija za koju su pojedinci spremni da plate i pola miliona dolara.
Ostavi komentar