Dejvid Grejber, američki antropolog i kritičar liberalne ekonomije, proveo je svoju karijeru istražujući poreklo novca, dugovanja i fenomena „besmislenih poslova“
Bio je jedan od osnivača pokreta Occupy Wall Street, a njegov članak o besmislenim poslovima, objavljen pre više od 20 godina, postao je osnova za knjigu "Bullshit Jobs: A Theory" (Besmisleni poslovi: Teorija), koja je objavljena pre sedam godina.
Prema Grejberovoj definiciji, „besmislen posao“ je onaj za koji i sama osoba koja ga obavlja veruje da je nepotreban i da ne bi trebalo da postoji. Grejber tvrdi da su takvi poslovi najčešći u administraciji, finansijama, pravu, marketingu i ljudskim resursima.
On je identifikovao nekoliko tipova takvih poslova:
- Čekeri – formalno potvrđuju da se nešto radi, iako to nije slučaj (npr. službenici za usklađenost).
- Potrčci – postoje kako bi nadređeni izgledali važnije (npr. asistenti i portiri).
- Zakrpljivači – privremeno rešavaju probleme koji bi mogli biti trajno otklonjeni (npr. IT tehničari koji popravljaju loš softver).
- Nadzornici – nadgledaju ljude kojima nadzor nije potreban, izmišljajući izveštaje.
- Plaćenici – rade u industrijama koje mnogi smatraju suvišnim, kao što su lobiranje i telemarketing.
Grejber je primetio i „besmislizaciju“ pravih poslova, navodeći primer nastavnika i istraživača koji gube vreme na administrativne zadatke umesto na suštinu svog posla.
Zašto radimo više nego što bismo morali?
Dok je ekonomista Džon M. Kejnz predviđao da će tehnološki napredak dovesti do radne nedelje od 15-20 sati, Grejber primećuje suprotan trend. Proizvodnja je porasla, ali su "izmišljeni" novi, besmisleni poslovi, zbog kojih milioni ljudi i dalje rade prekovremeno.
On je objasnio ovaj fenomen pojmom "menadžerskog feudalizma", u kojem menadžeri zapošljavaju svitu pomoćnika kako bi očuvali svoj status i moć, a broj zaposlenih pod njihovim nadzorom direktno utiče na visinu njihove plate. Ovaj sistem podstiče birokratizaciju i rast broja poslova bez stvarne svrhe.
Iako se čini da bi ljudi trebalo da budu zadovoljni kada za dobar novac rade malo, Grejber tvrdi suprotno. Istraživanja su pokazala da su radnici u ovim sektorima često nesrećni, anksiozni i depresivni. Njihova patnja je pojačana osećajem da "nemaju pravo" da budu nezadovoljni zbog dobre plate, što dovodi do osećaja krivice i straha od toga da bi njihova "prevara" mogla biti otkrivena.
Grejber je kao rešenje predlagao univerzalni osnovni dohodak, koji bi smanjio nejednakost i sprečio rast besmislenih poslova. Njegove ideje, iako ponekad preuveličane i "amerikocentrične", i dalje otvaraju važno pitanje: zašto savremeni ekonomski sistem stvara toliko poslova bez svrhe i zašto ih ljudi prihvataju?
Ostavi komentar