Zakon o radu ne sadrži posebne odredbe koje bi uredile pitanje radnog vremena zaposlenog za vreme službenog puta, pa se primenjuju odredbe važećih propisa koje se na bilo koji način tiču službenog puta
Primera radi, kod određivanja prava na naknadu troškova koje zaposleni ima na radu, predviđeno je ipravo na naknadu troškova za vreme provedeno na službenom putu u zemlji i u inostranstvu.
Prema tome, Zakon o radu prepoznaje vreme provedeno na službenom putu, ali ga ne definiše precizno. Naravno, i bez zakonske definicije, ali u duhu važećih propisa, možemo reći da je službeni put svako putovanje prilikom kog je zaposleniizmeštensa svog redovnog radnog mesta iposlat na drugu destinacijugde ima obavezu daobavlja poslovne zadatke po nalogu poslodavca. Dakle,službeni put je putovanje koje služi poslu i koje zaposleni vrši po nalogu poslodavca.Razlozi za službeni put mogu biti obavljanje određenih radova za poslodavca, prisustvo poslovnim sastancima, edukacija zaposlenih i slično. Zajedničko svim ovim putovanjima zaposlenih je da moraju biti strogo u vezi sa poslom.
Premda i bez preciznog zakonskog određenja, možemo reći da je ovde navedeni opis onoga šta se smatra službenim putem polazna osnova za dalja razmatranja. Ipak, opravdano je postaviti pitanje, kako se onda tretira vreme koje je zaposleni proveo na službenom putu, bez jasne zakonske definicije istog i posebnog uređivanja ovog pitanja? Šta se u praksi smatra službnim putem i kako se računa vreme provedeno na istom? Počećemo sa definisanjem onoga što izvesno ne predstavlja službeni put.
Šta nije službeni put
Na početku ćemo naglasiti da se ne može smatrati službenim putem vreme koje zaposleni provede da bi od mesta svog stanovanja stigao do mesta rada. Prema Zakonu o radu, ugovor o radu mora da sadrži i mesto rada. Preciznije, radno mesto mora biti jasno definisano u ugovoru o radu na taj način da se zna tačna adresa radnog mesta zaposlenog. U tom smislu,vreme provedeno u tranzitu od kuće do posla i nazad se ne računa kao službeni put. Dakle, kada zaposleni potpiše ugovor o radu, njime je jasno definisana adresa na koju treba da se javi radi obavljanja radnih zadataka iz opisa svog radnog mesta. Prema tome, jasno je da unapred zna koliko mu treba vremena da stigne do radnog mesta od mesta njegovog prebivališta i mora da računa na to. Stoga vreme koje provede u putu od kuće do posla i nazad ne može da uđe u radno vreme. Doduše, povreda koja se desi na redovnom putu od kuće do posla i nazad jeste povreda na radu, alisamo vreme provedeno u tom putu ne ulazi u radno vreme.
PITAJ BESPLATNI KAMATICA SAVETNIK KOJI JE KREDIT NAJBOLJI ZA TEBE
Šta jeste službeni put u praksi?
Kao što smo rekli, važećipropisi u Republici Srbiji ne uređuju posebno pojam službenog putovanja i pravo na naknadu troškova kod istog, a koje bi se odnosilo na privatni sektor.Zakon samo kaže da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za vreme provedeno na službenom putu u zemlji.Međutim, bliže uređivanje ovog pitanja (šta se smatra službenim putem, koliko minimalno treba da traje, koliki je iznos naknade koji se plaća) prepušteno je poslodavcu.Shodno navedenom,poslodavac opštima aktom i ugovorom o radu definiše šta se smatra službenim putem u zemlji ili u inostranstvu i koliko on traje. Kada je reč o zaposlenima u državnim organima, Uredba o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika (u daljem tekstu: Uredba) uređuje pitanje službenog puta u zemlji i u inostranstvu za zaposlene državnih organa, pa ćemo se osvrnuti na neke njene delove.
Službeni put za zaposlene u državi
Prema Uredbi,pod službenim putovanjem u zemlji podrazumeva se putovanje na koje se zaposleni upućuje da, po nalogu poslodavca, izvrši službeni posao van mesta rada. Službeno putovanje u zemlji može da trajenajduže 15 dana neprekidno. Duže od 15 dana može samo ako potrebe posla zahtevaju ili ako započeti posao ne može da se prekine, alinajviše 30 dana neprekidno.
Ovlašćeno lice kod poslodavca izdaje zaposlenomnalog za službeno putovanje u zemljipre puta. Nalog sadrži ime i prezime zaposlenog koji putuje, mesto i cilj putovanja, datum polaska na putovanje i datum povratka s putovanja, vrstu smeštaja, napomenu o tome da li su obezbeđeni besplatan smeštaj i ishrana, iznos dnevnice, iznos akontacije koji može da se isplati, vrstu prevoznog sredstva kojim se putuje, podatke o tome ko snosi troškove službenog putovanja i način obračuna troškova putovanja.
Prema Uredbi, zaposlenom senaknađuju troškovi smeštaja, ishrane, prevoza i ostali troškovi u vezi sa službenim putovanjemu zemlji.Troškovi ishrane i gradskog prevoza u mestu u kome se radi naknađuju se preko dnevnice.Ceo iznos dnevnice isplaćuje se za službeno putovanje koje je trajalo između 12 i 24 časa, a polovina dnevnice za službeno putovanje koje je trajalo između 8 i 12 časova.
Zaposlenom se naknađujutroškovi prevozau visini troškova prevoza u javnom saobraćaju.Ostali troškovi(prevoz prtljaga i sl.) naknađuju se u visini stvarnih troškova,prema priloženom računu.
Prema Uredbi,na osnovu nalogaza službeno putovanje u zemlji, zaposlenommože da se isplati akontacija u visini procenjenih troškova.Time se zaposlenom unapred isplaćuje određena suma novca, paušalno utvrđena, jer je izvesno da će određeni troškovi vezani za putovanje nastupiti, ali nije unapred izvesna visina troškova. Kako zaposleni to ne bi morao da plaća iz spostvenih sredstava, delom mu se troškovi unapred isplaćuju. Ako službeno putovanje ne započne, zaposleni je dužan da isplaćenu akontaciju vrati.Konačna isplata troškova službenog putovanja naknađuje se na osnovu obračuna putnih troškova, uz koji se prilažu odgovarajući dokazi o postojanju i visini stvarnih troškova (karta za prevoz, račun za prenoćište i doručak, računi za ostale troškove i dr.) koji su nastali na putu.
Visina troškova dnevnica
Po Zakonu o radu, naknada troškova za vreme provedeno na službenom putu u zemljiisplaćuje se u visini utvrđenoj opštim aktom, odnosno ugovorom o radu.Ovde smo dali smernice, odnosno ukazali na koji način država plaća troškove nastale službenim putem u okviru naših granica. To može poslužiti kao primer u određeni delovima, ali u određenim stvarima nije dobar uzor (kako smo i naveli u prethodnom delu teksta).
Kao što je pomenuto ranije, visina dnevnice za vreme službenog puta nije zakonski određena, što znači da je odluka u potpunosti na poslodavcu, koji je dužan da navede visinu dnevnice u Ugovoru o radu ili u Pravilniku o radu. Dnevnica mora biti dovoljna dapokrije troškove hrane i prevozana destinaciji službenog puta i mora bitiista za sve zaposlene u firmi.
Standardna praksa, kada je u pitanju obračun dnevnice u odnosu na trajanje službenog puta, pokazuje da za svaka puna24hzaposleni ima pravo na100%dogovorene dnevnice; isto važi i zaostatak od 12h – 24h.Međutim, ako jeostatak manje od 12h, tj. ako je između 8h i 12h, zaposleni ima pravo na50%dogovorene dnevnice, a u slučaju da je ostatakmanji od 8hzaposleninema pravo na dnevnicu.Isto važi i za službeni put u inostranstvo.
Ostavi komentar