U Gornjim Brelima, malenom mestu pod Biokovom, danas u sastavu opštine Brela, i dalje se, gotovo pedeset godina od njenog otvaranja, duž Jadranske magistrale prodaju domaći proizvodi
Najviše su to proizvodi na bazi alkohola – vino, prošek, rakija – uglavnom proizvedeni od autohtonih sorti grožđa specifičnog ukusa tog podneblja, spoja kamena, sunca i truda porodica koje su generacijama obrađivale oskudnu zemlju.
Posebno se izdvaja prošek. To tradicionalno desertno vino, dobijeno procesom prosušivanja zrelog grožđa po strogo čuvanim recepturama, danas se još samo može probati u Gornjim Brelima, u brojnim konobama tog kraja nekada poznatog po vinogradima i voćnjacima.
Prodaja vina, prošeka i rakije duž državnog puta u Gornjim Brelima duboko je ukorenjena u tradiciju ovog kraja. Reč je o običaju koji seže decenijama unazad, kada su lokalni vinogradari i proizvođači mahom nudili plodove svog rada putnicima koji su prolazili starom cestom kroz biokovsko zaleđe, na putu ka moru ili unutrašnjosti.
„Stajanje kraj puta i prodaja iz starih konoba, podruma ili drvenih tezgi nije bila samo komercijalna aktivnost – to je bio i društveni čin. Putnik bi stao, probao čašicu, porazgovarao sa domaćinom, možda poneo flašu-dve kao suvenir. Tako su se stvarali kontakti, prenosile priče, a često i dogovarale buduće posete i porudžbine. Pre toga, višak naših proizvoda prodavali smo po kampovima duž Makarske rivijere. Najpre po plažama gde su naši očevi i dedovi nudili vino i rakiju. Zatim prošek, suve smokve ili bilo šta, ako si imao toga više nego što ti treba za sopstvene potrebe“, uvodi nas u početke ulične prodaje Marino Škrabić, jedan od ozbiljnijih proizvođača i prodavaca.
Pošto je ovo bila jedina saobraćajnica koja je povezivala unutrašnjost s morem, došlo se na ideju prodaje uz put. Nešto slično Gospiću, gde uz tamošnje saobraćajnice možete kupiti krompir, voće i razne marmelade i džemove.
„Temelj je udario deda. On je prvi počeo sa prodajom viškova. Sve što je nudio dolazilo je iz njegovog vinograda, maslinjaka i voćnjaka. Nije tu bilo nikakve preprodaje. On je to radio na putu, a mi i putem interneta. Posao uz saobraćajnicu nismo zaboravili, ali smo uveli i neke novitete, poput društvenih mreža, što se pokazalo efikasno.“
Strani gosti, kao najbrojniji kupci, bilo preko veba ili slučajnim zaustavljanjem pored našeg štanda, pre nego što odluče sa sobom poneti flašicu naših eliksira, njihov sadržaj mogu probati u našoj konobi. Sve im je na raspolaganju.
„Možda je naša kuća na nezgodnom položaju, nekako sa strane, pa smo kao i ostali stavili reklamu blizu saobraćajnice. Jednako kao i naši stari koji su to na komadu lima pisali običnom bojom i četkicom. Sada postoje razne varijante reklamiranja, što je svakako dobrodošlo. Posebno zato što smo u sklopu našeg OPG-a (porodičnog poljoprivrednog gazdinstva) registrovali dodatnu delatnost, vinotoč ili mogućnost degustacije naših vina, merlota, malog plavca i pošipa“, ističe Marino, koji se, kaže, rodio u Splitu, školovao u Brelima, a znanje o vinarstvu i vinogradarstvu, osim u porodičnom okruženju gde se loza obrađivala generacijama pre njega, dodatno usavršio u vinogradima porodice Plenković u Baškoj Vodi gde je radio.
Nekada je skoro svaka kuća u Gornjim Brelima imala istaknutu ponudu ispred vrata, danas je taj običaj sve ređi. Delom zbog modernih saobraćajnica koje obilaze naselja, delom zbog zakonskih regulativa i smanjenja broja onih koji se bave tradicionalnom proizvodnjom. Ipak, još uvek se u Gornjim Brelima može naići na poneki štand, gde domaćin s ponosom nudi svoju kapljicu – kao znak gostoprimstva, ukusa prošlosti i čuvanja baštine.
Prodaja vina, prošeka i rakije, sve češće i maslinovog ulja, uz saobraćajnicu u Gornjim Brelima počela je spontano, iz praktične potrebe, ali i kao odgovor na sve veći broj prolaznika i turista koji su u drugoj polovini 20. veka počeli dolaziti u Dalmaciju, posebno nakon što je izgrađena Jadranska magistrala.
Do tada su domaći ljudi svoje tečne proizvode uglavnom prodavali direktno iz konoba, preko preporuke ili su ih vozili na pijace u veće gradove, poput Makarske, Imotskog, pa i Splita. Prodaja se često odvijala u manjim količinama, uz poznanstva, ili kao deo razmene dobara – vino za maslinovo ulje, rakiju za meso ili žito.
Kada su se pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka počeli razvijati putni pravci, a sa njima i turizam, lokalno stanovništvo je prepoznalo priliku. Saobraćaj uz državni put koji prolazi kroz Gornja Brela postajao je sve gušći – najpre domaći putnici, a zatim i sve više stranaca. Ljudi su spontano počeli iznositi flaše vina i prošeka pred kuće, postavljati drvene klupe, daske na burad, pa čak i ručno pisane table.
„Čim dođu prve laste, sto na put, stolicu pod sebe i eventualno suncobran, i čekaj. Oni koji se time bave duže od mene, govorili su da bi, posebno vikendom, kolona vozila prema moru znala biti duga od Šestanovca do Dubaca. Nekih dvanaest kilometara. Naravno, sve je to bilo pre izgradnje auto-puta. Onda je normalno da bi se sve prodalo“, priča nam Josip Škrabić, nekadašnji direktor hotela "Rivijera" u Makarskoj.
Da se ne zatre porodična tradicija, Josip je nakon penzionisanja nastavio tamo gde je otac stao. Godine truda donele su i novu konobu i degustacionu salu "Madre i Padre".
„Cilj je bio da u ovom čarobnom okruženju stranom gostu možete pružiti prošlost i probati domaća vina, razne vrste likera, naš prošek i maslinovo ulje. Čim sam otišao u penziju, vratio sam se korenima. Kada sam video da to i drugi rade, zapitao sam se zašto ne bih i ja. Stojim tu do neke ure i onda natrag u Bašku Vodu gde živim.“
A što se tiče same prodaje, staju ljudi. Najčešće su to Poljaci. Pre su bili Česi i Nemci. Neko kupi pola litra, neko litar, a neki i više. Uglavnom vole prošek, a i sve ostalo. Svi se oni vole cenjkati. Popustimo malo tako da imamo i mi i oni nekakvu korist.
„Sad nas ima desetak koji prodajemo u Gornjim Brelima i verujem da na kraju sezone svi sve prodaju. Duga je naša tradicija, a bogami i kvalitet onoga što nudimo“, veli Škrabić.
On je svoje proizvode brendirao na glagoljici, a goste privlači i dobrom pričom o tradiciji i mukotrpnom radu njihovih predaka. O prodaji po plažama i kampovima i onu o jednom Jakiru koji je slomio nogu i onako onemoćao, pošto nije mogao prodavati, u primorju stavio flaše na zidić ispred kuće i tako udario temelje ulične prodaje.
Slično kao i Josip, započeo je i sedamdesetčetvorogodišnji Ante Škrabić. Nakon penzionisanja kreće sa prodajom. Više od tristo maslina, vinograd i voćnjak daju obilan plod, pa je višak završio na "putu". Pred vratima svoje garaže Ante nudi svakog bogatstva. Još čeka smokve da ih pobere, pa i sa njima na sto. Ništa ne ostaje. Seća se i teških vremena kad je kao dete sa ocem na mazgama izvlačio grožđe iz vinograda sa dna Vrulje. Pa tako po ko zna koliko puta dnevno, gore-dole.
„Dođu mi suze kad se svega setim. A onda prodaji kao i svi naši po primorju, od Brela do Makarske. Šta ćeš. Za neke bilo pa prošlo. Ali ne za mene. Ja opet po starom. Radim i izdržavam koliko mogu. Od velike pomoći mi je supruga, dođe i ćerka, tako da se i dalje trudim i obrađujem zemlju. Nije lako; samo da bi iskopani krompir dopremio kući, morao sam izgraditi žičaru. Izvlačim ih dole iz kanjona presušene reke Bijakovke. Što na sebi, što putem žičare i korpe. I sad kada kažem cenu, neki će reći skupo, a niko ne gleda moj trud“, ističe Ante Škrabić, čije su žuljevite ruke najbolji dokaz onoga što govori. Zato uglavnom ima stalne kupce koji se iz godine u godinu vraćaju u njegovu garažu.
Međutim, nije uvek bilo tako. Bilo je i gladnih godina, seća se Branko Škrabić. Najgore je bilo za vreme poslednjeg rata i one nesrećne korone. Tada je malo ko prodavao. Nije se ni imalo kome. Seća se ovaj sedamdesetdevetogodišnji deda i dobrih godina. Nesnosnih gužvi i neloše prodaje. Onda kada sve "izravnate" dođete do pozitivne nule.
To ko je i kada počeo, po njemu je manje bitno. Najvažnija je ta društvena dimenzija. Prilika za susret, razgovor, predstavljanje lokalne kulture. Jer u vreme kada nije bilo modernog marketinga i društvenih mreža, štand uz put bio je najbolji način da neko sazna za tvoje proizvode.
Nažalost, danas je toga manje, ali opet još uvek postoji ta živa uspomena na vreme kad se domaći proizvod prodavao iz ruke u ruku, sa osmehom i čašicom razgovora.
Ostavi komentar